Kazalište okrutnosti

Bilo je lijepo ljetnjo jutro, koje je čovjeka činilo sretnim što je živ. I čovjek bi vjerojatno i bio sretniji da je bio živ. Bio je, u stvari, mrtav. Bilo bi teže biti mrtav bez posebnog treninga.

"Dakle," rekao je poručnik Colon (Gradsko redarstvo Ankh-Morporka, Noćna straža), zagledajući u svoju bilježnicu, "za sada kao uzrok smrti imamo a) premlačivanje najmanje jednim tupim predmetom b) davljenje lancem kobasica i c) napad barem dvaju životinja oštrih zuba. Što dalje, Nobby?"

"Uhapsiti osumnjičenog, šefe," rekao je potporučnik Nobbs, uz oštro salutiranje.

"Osumnjičenog Nobby?"

"Njega," reče je Nobby, gurkajući leš čizmom. "Ja bih to nazvao vrlo sumnjivim, umrjeti na taj način. Uz to je i pio. Možemo ga optužiti za umiranje i nedolično ponašanje."

Colon se češao po glavi. Hapšenje leša nudilo je, naravno, određene prednosti. Ali...

"Čini mi se" rekao je polako " da će Kapetan Vimes htjeti da ovo rješimo. Bolje da ga doneseš u stanicu Nobby."

"A onda ćemo pojesti kobasice šefe?" reče potporučnik Nobbs.

Nije lako, biti najiskusniji policajac u Ankh Morporku, najvećem od gradova Diska.[*]

Vjerojatno postoje svjetovi, razmatrao je kapetan Vimes u tmurnijim trenucima, gdje nema čarobnjaka (koji su misterije u zaključanim sobama učinili svakodnevicom) ili zombija (slučajevi umorstva su zaista čudni kada žrtva može ujedno biti i glavni svjedok) i gdje ste se na pse mogli osloniti da noću neće raditi ništa umjesto da šetaju okolo i razgovaraju s ljudima. Kapetan Vimes vjerovao je u logiku na isti način kao što bi čovjek u pustinji vjerovao u led – to jest, bilo je to nešto što mu je zaista potrebno, ali ovo jednostavno nije bio svijet za to. Samo jednom, mislio je, bilo bi zgodno nešto riješiti.

Gledajući plavo lice tijela na klupi, osjetio je malu iskru uzbuđenja. Postojali su tragovi. Nikada ranije nije još vidio prave tragove.

"Nije se moglo raditi o pljačkašu, kapetane" rekao je poručnik Colon. "Iz razloga što su mu džepovi bili puni novca. Jedanaest dolara."

"Ne bih to nazvao punim," rekao je kapetan Vimes.

"Bilo je to u penijima i pol'penijima, gospodine. Čudim se da su mu hlače izdržale naprezanje. A oštroumno sam otkrio i činjenicu da je bio zabavljač, gospodine. U džepu je imao nekoliko posjetnica. 'Chas Slumber, Dječji Zabavljač'"

"Pretpostavljam da nitko nije ništa vidio?" reče Vimes.

"Pa, gospodine" reče Colon spremno, "Rekao sam mladom novaku Carrotu da nađe par svjedoka."

"Zamolio si Carrota da istraži ubojstvo? Sam?" reče Vimes.

Poručnik se počešao po glavi.

"A on je mene pitao, znam li nekog vrlo starog i ozbiljno bolesnog?"

A na magičnom Disku, sigurno je da uvijek postoji jedan svjedok svakog ubojstva. To mu je posao.

Redarstvenik Carrot, najmlađi pripadnik redarstva, često se ljudima činio jednostavnim. I bio je. Bio je vrlo jednostavan na isti način na koji je mač jednostavan, ili zasjeda. Uz to je bio i možda najveći linearni mislioc u povijesti svemira.

Čekao je kraj kreveta starog gospodina koji je prilično uživao u društvu. A sada je došlo vrijeme da izvadi svoju bilježnicu.

"Gledajte, znam da ste nešto vidjeli, gospodine" rekao je. "Bili ste ondje."

PA, DA. Rekla je Smrt. MORAM BITI, ZNAŠ. ALI OVO JE U POTPUNOSTI NEPROPISNO.

"Vidite, gospodine," reče redarstvenik Carrot, "kako ja razumijem zakon, vi ste suučesnik pri činu. Ili možda prije čina."

MLADIĆU. JA SAM ČIN.

"A ja sam službenik Zakona," reče redarstvenik Carrot. "Zakon mora postojati, znate."

HOĆEŠ DA... AH...SE IZLAJEM? CINKAM NEKOGA? OTKUCAM? PROPJEVAM? NE. NI-TKO NIJE UBIO G. SLUMBERA. NE MOGU TI POMOĆI.

"Ne bih rekao gospodine," reče Carrot "Mislim da jeste."

K VRAGU.

Smrt je gledao Carrota kako odlazi, saginjući se dok je silazio niskim stepenicama straćare.

DAKLE, GDJE SAM STAO...

"Oprostite" rekao je sasušeni starčić u krevetu. "Ali meni je 107, znate. Nemam cijeli dan."

AH, DA, TOČNO.

Smrt je naoštrio svoju kosu. Bilo je to prvi puta da je pomogao policiji u istrazi. A opet, svakome njegov posao.

Redarstvenik Carrot polako je šetao gradom. Imao je Teoriji. Pročitao je knjigu o Teorijama. Pravilno slaganje tragova davalo je Teoriju. Sve se moralo slagati.

Na primjer kobasice. Netko je morao kupiti kobacise. A zatim peniji. Normalno samo jedan pododjeljak ljudske vrste plaća penijima.

Posjetio je kobasičara. Pronašao je grupu djece i s njima neko vrijeme čavrljao. Nakon toga se odšetao natrag do uličice, gdje je potporučnik Nobbs kredom ucrtao obris leša na zemlji (i obojao ga, dodavši lulu i štap za šetnju i drveće i grmlje u pozadini – prolaznici su u njegov šljem već ubacili 7p). Pozorno je promotrio hrpu smeća na kraju uličice, i sjeo na probušenu bačvu.

"U redu... sad možete izaći," rekao je u prazno. "Nisam ni znao da na svijetu još uvijek ima gnomova."

U smeću je zašuškalo. I izmarširali su – čovječuljak s crvenim šeširom, grbom i kvrgavim nosom, mala žena s maramom i još manjim djetetom u naručju, mali policajac, pas s ogrlicom oko vrata i vrlo mali krokodil.

Redarstvenik Carrot sjedio je i slušao.

"Natjerao nas je," rekao je čovječuljak. Imao je začuđujuće dubok glas. "Tukao bi nas. Čak i krokodila. To je bilo sve što je razumio, udaranje ljudi batinom. I uzeo bi sav novac koji je pas – Toby – sakupio i opio bi se. Pobjegli smo ali nas je uhvatio u uličici i krenuo na Judy i bebu i pao je i.."

"Tko ga je prvi udario?" upita Carrot.

"Svi!"

"Ali ne jako," reče Carrot. "Premaleni ste. Niste ga vi ubili. O tome imam vrlo pouzdanu izjavu. Pa sam otišao i još ga jednom pregledao. On se - ugušio. Što je ovo?"

Držao je mali krug od kože.

"To je šištaljka," rekao je mali policajac. "Koristio ju je za glasove. Govorio je da naši nisu dovoljno smiješni."

"Tako se to radi!" oponašala je Judy,

"Zaglavila mu se u grlu," rekao je Carrot. "Predlažem da pobjegnete. Koliko god daleko možete."

"Mislili smo osnovati družbu" rekao je gnom-vođa.

"Znate ono.. eksperimentalna drama, ulično kazalište. U tom stilu. Ne udaranje ljudi batinama..."

"To ste radili pred djecom?" upita Carrot.

"Rekao je da je to novi oblik zabave. Rekao je da će to biti popularno."

Carrot je ustao, i odbacio šištaljku među otpatke.

"To nije način." rekao je. "Ljudima se nikad neće sviđati tako nešto."

[*] Koji je ravan i putuje svemirom na leđima ogormne kornjače, i što da ne...

"Kazalište okrutnosti" originalno je napisano za W.H. Smith "Bookcase" magazin. Ova, proširena verzija objavljena je kasnije u programskoj knjizi za konvenciju OryCon 15.

Online verzija priče dostupna je na internetu ljubaznošću autora, koji zadržava sva prava reprodukcije i ostala prava vezana uz priču. Njegovim riječima "Ne želim ju vidjeti odštampanu ali me ne smeta da ju ljudi downloadaju za vlastiti užitak."

Prevao: Berislav Jozić

---

---

The L-Space Web is a creation of The L-Space Librarians
This mirror site is maintained by A.H.Davis